Petak poslijepodne… Kod Glazbenog paviljona šeću dvije vitalne gospođe. U jednom trenutku, skreću sa staze i sjednu na klupu tik uz šetnicu. Nastavljaju ugodno čavrljati promatrajući prolaznike. Svako malo netko zastane, popriča s njima i nastavi šetnju. Svi ih vide, one sve vide.
Petak navečer… Mladi ljubavni par, držeći se za ruke, šeće uz Koranu. Na prvi pogled ne obraćaju pažnju na okolinu, a onda postaje jasno da imaju cilj – klupu ispod stabla u Vrbanićevom perivoju. Da, baš onu, malo skrivenu, nasuprot ulaza u Staru Koranu. Oni ne čavrljaju. Oni se ljube.
Subota kasno navečer… Skupina momaka i djevojaka druži se na klupama na dječjem igralištu u Grabriku, onom kraj pruge. Nikome ne smetaju, nitko im ne smeta.
I mogli bismo tako nastaviti još 568 puta. Naime, ako oduzmemo ove prve tri o kojima ste upravo čuli, još ih je točno ostalo 568 koje su javne klupe. A svaka ima svoju jedinstvenu priču…
Kada na njima sjede odrasli, onda se naslanjaju na njihov naslon, sjede uredno posloženi da ih više stane. Kada odu, dolaze oni mlađi, penju se na grede za sjedenje i sjedaju na naslon. Stariji ih u prolazu grde. Ljute se jer im prljaju sjedalo na kojemu će sutra sjediti, ali u sebi se smješkaju jer znaju da su i oni tako sjedili kada su bili mlađi pa su, zapravo, samo malo zavidni što ne mogu više tako.
Možete mi reći da svaki grad ima klupe i da je klupa kao klupa jedna sasvim obična, vrlo praktična stvar. Ali karlovačke su klupe posebne. Pogledajmo, npr. klupu kod Paviljona Katzler. Ona je kružna. Grli stablo platane u punom njegovom obimu. Omogućava svima da odaberu kamo će gledati, a i puno više „sjedača“ stane na kružnu klupu nego na onu ravnu. Uostalom na tom mjestu ne može se sjediti gledajući samo u jednom pravcu. Toliko bi toga propustili.
Poznata je priča o klupi na Olimpu, umjetnom humku u francuskom dijelu Vrbanićevog perivoja, odmah uz nasip. Mnogi su se momci potukli za pravo da na toj klupi strastveno ljube svoje djevojke. Samo najjači su tamo sjedili. I ljubili. I trljali razbijene nosove. Za sve one koji nisu imali sreće da budu na Olimpu, Crna promenada nudila je dovoljno mraka i, naravno, klupa. Zbog toga ni danas tamo nema ulične rasvjete. Tradicija se mora čuvati i poštivati.
Kada već spominjemo ljubljenje, imamo i klupu za ljubav, klupu sa srcima s jednim od najljepših pozadina – s pogledom na obrube Zvijezde i na crkvene zvonike. Možda netko misli da je sladunjava, ali vrlo je posjećena. Uostalom, ta je klupa proputovala skoro cijeli svijet. Svaki naš gost u gradu ponio je sa sobom fotografiju s te klupe. Ona je prava ambasadorica Karlovca.
Ako još uvijek mislite da su karlovačke klupe sasvim obične, kako onda tumačite činjenicu da je jedna čak i opjevana. „Jedna klupa, tiha luka / Tvoje usne, moja ruka / Opet bukti ona vatra / Zgasla davno ispod hrasta…“ Znao je Darko Domijan kako se zavode djevojke – na klupi! Na karlovačkoj klupi!
