Svake godine, kada se bliži kraj listopada, naša groblja ožive pa tako i povijesno groblje na Dubovcu. Ako dolazite redovito u šetnju i posjet, znate da su uvijek ista posljednja počivališta uređena, sa zapaljenim svijećama, s uredno posloženim cvjetnim aranžmanima. Druga skupina su ona počivališta kojima dolaze dvaput godišnje – na obljetnicu smrti nekog dragog člana obitelji i na Sisvete. Nije to zato što se ne sjećaju svojih predaka. To je zato što groblje u njima izaziva osjećaj tuge, gubitka ili usamljenosti. A treba li biti baš tako?
Ako zavirimo u jedno od najkarlovačkijih karlovačkih grobalja, ali svakako ne i najstarije – Katoličko groblje na Dubovcu, ako pustimo pogledu da odluta preko spomenika i križeva, preko anđela i knjiga sjećanja, preko polomljenih stupova i spuštenih baklja, vidjet ćemo ljepotu koja ga okružuje i prekriva.
Groblje na Dubovcu smješteno je pod padinama istoimenog brda. Proteže se kao prirodni produžetak krošanja i korijenja, zeleneći se u proljeće i ljeto, žuteći u jesen i blistajući u bjelini zimi. Sa svakog mjesta, sa svake staze ili križanja pogled nam obuhvaća okolinu u kojoj izviruju kupole i tornjevi mauzoleja, obiteljskih grobnica. Župna crkva Majke Božje Snježne nadmeće se sa stablima koja ju okružuju i već nekoliko stoljeća pobjeđuje u tim bitkama. Nacionalno svetište svetoga Josipa osvjetljava ovaj tamno zeleni pogled i daje mu svježinu svjetla kojemu svi težimo. A povezanost sa svakodnevnim životom nude obližnje obiteljske kuće, kao i manje stambene zgrade koje smiono gledaju preko niske ograde, kao da prave savršenu ravnotežu života i smrti, upravo onako kako to i jest u stvarnosti.
Iako brojne staze djeluju kao mali labirint, nećete se izgubiti jer je čitavo groblje na blagoj padini. Kao da je netko u amfiteatru izložio skulpture, reljefe, medaljone s poprsjima vrijednih i zaslužnih građana. I nema onih manje ili više važnih. Svi su oni zaslužni za postojanje našega grada. I trgovac, i gradonačelnik, i poštar, i pjesnik i postolar. I spremačica, i učiteljica, i cvjećarica, i majka, i glumica, i medicinska sestra i domaćica. Svi zajedno pričaju priču o prošlosti i pripremaju nas za budućnost.
Nije ovo mjesto slučajno odabrano daleke 1820. godine. Ovdje je bio kraj grada. Ili možda početak? Kako za koga! Oni koji su odlazili, bili su na kraju, a oni koji su dolazili sa svojom robom namijenjenom prodaji, plaćali su maltarinu (naknadu za ulazak) i nalazili su se na početku. Oni su vidjeli da dolaze u grad koji je bogat, vrijedan, dobro organiziranog života. Vidjeli su to upravo gledajući u groblje jer je svaki grob bio jednako velik, na jednakoj udaljenosti, s ogradom i ulazom koji se otvarao i zatvarao u točno određeni sat, a koji je čuvao grobar – dobro plaćen i pošteno odrađujući svoj posao.
Isto tako, groblje na Dubovcu i danas je na neki način simbol početka i kraja jer tamo gdje je kraj, zapravo je početak nekog drugog života. A za nas koji ostajemo, ovdje je mirno utočište u kojemu možemo raščistiti svoje misli, prisjetiti se nekih lijepih trenutaka, isplakati zaostalu suzu ili se naglas nasmijati sretni što nam je podaren još jedan dan na zemlji. I budimo zahvalni onima koji su ovdje pokopali prve pokojnike. Odabrali su prelijepo mjesto za nas koji živimo radost života.
