Svaki Karlovčanin prilikom bilo koje šetnje centrom grada, poslovne ili privatne, užurbane ili lagane, uvijek i neizostavno pogled usmjeri prema zvoniku crkve Presvetoga Trojstva. To je za nas orijentir, zvijezda vodilja, semafor ili možda samo blaga doza mira koja nam pomaže da idemo dalje kada je teško.
Je li uvijek bilo tako? Lagali bismo kada bismo rekli da jest jer znamo da prva crkva na tom mjestu nije imala zvonik. Možda neku manju kulu koja je zapravo služila kao barutana. Ali već nakon prvih stotinjak godina zvonik se počeo nazirati. Rastao je i stasao do pune visine nadvisujući bilo koju građevinu u okolici. Na samome vrhu postavljen je križ kao simbol kršćanstva u Karlovcu. Postavljen je i barometar pa je idućih skoro 230 godina križ bio najbolji prijatelj svima koji su željeli znati vremensku prognozu. Dok je na Starom placu bio plac (čitaj tržnica), trgovci su često gledali u nebo iako tada još nije bilo zrakoplova i helikoptera. Dobro su znali – ako je križ paralelan s Hauptstrasse (čitaj Radićevom ulicom), slobodno su mogli iznijeti na klupe i štandove mnoštvo robe bez straha da će im je kiša uništiti. Ako je križ mijenjao smjer te činio odmak od naše žile kucavice, dobro su razmislili što će izložiti i koliko toga. Bilo je važno moći na brzinu pokupiti robu i pobjeći pod krov.
S vremenom su stigli prognostičari i križ je malokome davao informaciju o vremenu. Zapravo je i dalje svima pričao, ali rijetki su ga čuli. Tek su poneki znali zašto križ „pleše“ na svojoj jabuci, vrti se i pravi piruete kao kakav baletan. A onda je, nakon duge šutnje, opet progovorio. Progovorio je u trenutku slabosti, poljuljan na svom postolju potresima i staračkim godinama. Progovorio je gromko, pravilnim ovalnim slovima, rukom ispisanim pred sto-dvjesto godina. I kad je jednom pustio glas, nezaustavljivo je pričao svoju priču o ljudima i gradu koji nas voli i kojega mi volimo. Spušten na zemlju, u ravninu s nama, svojim obožavateljima, dao nam je da ga upoznamo, dodirnemo i divimo mu se još više. Sada znamo gotovo svaki detalj na njemu, svaki cvijet, svaki list, svaku nijansu boje koju su mu darovale godine i stoljeća. Sada znamo i njegovu fizičku veličinu. Duhovnu smo znali i prije, a u našim očima on je još veći i još vredniji.
Ovih dana ponovo su sve oči uprte u nebo – ovoga puta čekajući da se naš čuvar vrati na mjesto koje mu pripada.
