Karlovčani – ljudi koji čudno pričaju

– Vi ste sigurno iz Karlovca!

Rečenica je to na koju smo mi Karlovčani navikli kad odemo u neki drugi grad i progovorimo prvu rečenicu. Karlovčani – ljudi koji čudno pričaju. I na to smo navikli. Tko god da je ikada stao u Karlovcu ili imao susret s Karlovčanima, znat će kasnije nepogrešivo detektirati Karlovčana. Naše su riječi neobičnog naglaska, s laganim dugosilaznim suglasnicima, a rečenice imaju blago tonući kraj poput kamena kad ga bacimo u rijeku.

KARLOVAČKI GOVOR

Jezik nekog naroda je nepresušna riznica koja čuva kolektivni duh naroda, pamti povijest, bitke, migracije, radosti, veselja i šale. Jezik je otisak vremena i povijesti. Jedan je onaj književni kojeg učimo u školi i koristimo u službenoj komunikaciji, a drugi je onaj razgovorni, živi, kojeg čujemo i govorimo i sami. Takav je i karlovački govor.

On je podsjetnik na Karlovac kojeg pamtimo, na generacije koje su odrasle na germanizmima, kasnije razvile i svoj sleng kao govor ulice, a danas se bore s anglicizmima. Mnoge starinske riječi polako već briše zaborav, ali većinu još upotrebljavamo u govoru, a da toga uopće nismo svjesni.

Specifičnost i važnost karlovačkog govora nije u tome što je drastično drugačiji ili vrjedniji od drugih sličnih s ovih prostora, važnost je u tome što krije u sebi kolektivni duh Karlovca, pamti i filtrira cijelu jednu građansku povijest i upečatljivi je otisak jednog vremena. Prenosi se kao nematerijalno kulturno dobro, i ne postoji drugi način učenja osim da se s njime odraste i da ga asimiliramo dok smo još sasvim mali.

KAJ MORAŠ FURT S NEKIM KLAFRAT?

Rečenica kao što je kaj moraš furt s nekim klafrat jednostavno će se stopiti s karlovačkim zidinama, dok će njezin književni sinonim čudno zazvoniti u ušima karlovačkih urbanih purgera. Lijepo je vidjeti kako nove generacije djece, neki novi klinci poput nas čekaju da naiđe vlak kako bi pretrčali ispod podvožnjaka u trenu prolaska vlaka, zadržali dah i zamislili želju. Nitko ih to nije učio, a opet, kao da znaju sve što smo i mi znali: skakati s cenera ili izvoditi vratolomije u pjeni koranskog slapa, sakriti se roneći ispod splavi na Kvaki ili uživati u šetnji do Starog grada. Kao svojevrsne „staze slonova“ postoje karlovački putevi koje nitko ne treba ucrtavati, a svi znaju kuda vode. Tako je i s karlovačkim govorom.

KARLOVČANI I BUJICA RIJEČI

S vremenom smo prerasli reagirati na ruganje kad bismo rekli da idemo kod Mijota na kavu? Opet smo počeli biti ponosni na specifične karlovačke izraze. Bogatstvo hrvatskog jezika ne nalazi se samo u literaturi obavezne lektire, već se krije iza svakog kamena našeg djetinjstva. Govor jednog naroda živ je i teče poput rijeke. Katkad je ta rijeka široka i bistra s jasno definiranim pravilima jezikoslovlja, teče preko razigranih slapova tvoreći prozu i poeziju, u nju se slijevaju pritoke tuđica i posuđenica, tvori putem rukavce arhaizama i lokalizama, a katkad zna biti i zagađena pretjeranom upotrebom nepotrebnih tuđica. Bitno je da ta rijeka ne presuši, ona je izvor života.

I kao što uživamo u kupanju u našim rijekama, tako uživamo i u našim šarenim karlovačkim bujicama riječi. Nadamo se da ćete i vi imati priliku s nama uživati i otploviti na neobično krstarenje od jezičnog izvora svog djetinjstva do ušća u neku bolju budućnost Karlovca.

GASICA, ŠPAJZA I APŠMALCANE CVEČNKNEDLE

I danas se stari karlovački izrazi skrivaju po špajzama, izranjaju ispod tuhice i bježe kroz gasice, a mi ih redovito hvatamo i čuvamo od zaborava. Sjetimo se uvijek kako nam je bilo ugodno slasno pojesti ručak kad bi nam baka spremila ajngemahtes, i onaj fini čušpajz s grincajgom i virštlama i pohanim krmenadlima, a za desert apšmalcane cvečnknedle posipane sa štaubcukorom.